Ima li išta gore od loše vode? Možda je od toga gore samo pogrešno uvjerenje da imaš alat koji ti točno pokazuje koliko je tvoja voda sigurna za piće.
Mjerenje kvalitete vode pomoću “čarobnog uređaja” zvanog TDS metar nedavno je uzelo maha, a kao netko tko je u svijetu filtracije preko 30 godina, osjećamo potrebu odgovoriti ovom objavom.
Želeći najbolje za sebe i svoju obitelj, mnogi su sami putem reklama počeli kupovati TDS “mjerače za kvalitetu vode” misleći da će im pomoći pri odabiru prave vode. Stoga je naša dužnost stati na put dezinformacijama i riješiti ovaj misterij jednom zauvijek.
TDS metar
Što je zapravo TDS mjerač, a što nije?
Odmah ćemo reći da TDS nije mjerilo kvalitete vode.
Kratica TDS (Total Desolved Solids) označava minerale otopljene u vodi ili stručnije – suhi ostatak minerala nakon isparavanja vode.
Kada voda ispari iz lonca ili kuhala ostaju bjelkasti tragovi, upravo tu bjelkastu tvar mjeri TDS mjerač. Točnije, njihovu koncentraciju u 1L vode.
Što je zapravo ta bjelkasta tvar?
Najjednostavnije rečeno, bjelkasta tvar predstavlja otopljene minerale u vodi, koji se nakon isparavanja vraćaju u čvrsto stanje.
Točnije, TDS mjerač radi mjerenjem električne vodljivosti vode, koja je izravno povezana s koncentracijom otopljenih čvrstih tvari u vodi.
Dakle, TDS mjerač mjeri samo koncentraciju otopljenih minerala u vodi.
Obično su to kalcij, natrij, magnezij i kalij (pozitivno nabijeni ioni) te karbonati, hidrogenkarbonati, kloridi, sulfati (negativno nabijeni ioni).
TDS ne pokazuje ništa osim toga koliku koncentraciju minerala voda ima u sebi. Što je i poželjno da ima.
Zašto se vjeruje da TDS mjerač mjeri kvalitetu vode?
U pitanju je jedna najobičnija prijevara.
Iza ove dezinformacije zapravo stoje preprodavači filtera za vodu temeljenih na tehnologiji reverzne osmoze (RO).
Desetljećima su prodavači filtera za vodu koristili upitne tehnike izravne prodaje od vrata do vrata.
Uvjeravajući kupce da kupe njihove filtere, demonstriraju “čarobnu moć” tehnologije reverzne osmoze.
Budući da je opće poznato da reverzna osmoza uklanja sve iz vode, čak i otopljene minerale, prodavači uspoređuju vodu iz slavine s vodom nakon prolaska kroz filetr pomoću TDS mjerača i poznatih elektroda (više o njima kasnije).
Kako bi Goebbels rekao “dovoljno puta izgovorena laž postaje istina”, ali vrijeme je da joj se stane na put i iz tog razloga moramo objasniti kako to funkcionira.
Tipična prijevara prodavača filtera za reverznu osmozu funkcionira ovako:
Prodajni agent te zove ili ti pokuca na vrata i nudi besplatno testiranje kvalitete vode.
Pošto je besplatno, ne smeta ti demonstracija.
Prodajni agent dolazi u tvoj dom i traži uzorke vode iz slavine i eventualno flaširane vode za piće.
Uz te uzorke, prodavač daje na uvid vlastiti uzorak filtrirane vode nakon što je prošla filtraciju s reverznom osmozom.
U sva tri uzorka TDS se uranja u vodu i, nakon očitavanja nekih vrijednosti u vodi iz slavine i flaširanoj vodi (ali ne i u filtriranoj) daje do znanja da nešto ‘nije u redu’ s vodom iz slavine i vodom u bocama.
Prodavači će uvijek reći da je TDS mjerač mjerač kvalitete vode i da kupci po jednostavnim brojevima na zaslonu mogu vidjeti da im je voda “zagađena”, dok je nakon prolaska kroz filtere ona “čista”.
Objašnjenje:
TDS mjerač će uvijek pokazati neku vrijednost ukoliko voda ima mineralni sastav kao što je voda iz slavine ili bilo koja flaširana voda koja sadrži minerale. Nasuprot tome, voda nakon filtera koji upotrebljava reverznu osmozu je demineralizirana, tako da će očitavanja na TDS mjeraču biti 0 ili minimalna.
Ovo ne samo da je laž i obmana, već može imati i negativne posljedice po zdravlje potrošača, jer demineralizirana voda nije zdrava za piće.
Nastavak prijevare:
Prodavač, u namjeri da proizvod proda po enormnoj cijeni, neće stati samo na TDS mjeraču, već u igru uvodi i elektrode.
Elektrode
Šta predstavljaju elektrode?
Prodajni agenti ih koriste za izvođenje kemijskog eksperimenta koji se zove elektroliza.
Obično se u eksperimentu koriste dva uzorka vode
1. Voda iz slavine ili iz boce i
2. Uzorak vode nakon upotrebe RO filtera, koja ne sadrži nikakve minerale.
Agent upotrebljava uređaj s više štapića (elektroda), uključuje ga u utičnicu i uranja štapiće u uzorke vode.
Nekoliko sekundi kasnije, boja prvog uzorka vode postaje zamućena i poprima tamnu boju.
Dok se boja vode mijenja pred tvojim očima, prodavač te upozorava da je voda iz slavine vrlo kontaminirana i može uzrokovati niz bolesti, uključujući zatajenje bubrega i rak.
Kasnije može testirati i flaširanu mineralnu vodu, koja će imati sličnu reakciju kao voda iz slavine.
Objašnjenje:
Svaki student kemije će nam reći da kada se električna struja propusti kroz vodu pomoću elektroda, ona se razlaže na kisik i vodik i počinje se raspadati.
Budući da je elektroda napravljena od željeza, koje je reaktivno, ono oksidira i stvara hrđu (željezni hidroksid).
Željezni hidroksid nastaje u vodi i dovodi do tamnog mulja koji vidiš u pokusu.
To znači da hrđa dolazi s elektroda – a ne iz “slavine” kao što su te do sad navodili.
Zastrašujuća mutna boja rezultat je reakcije elektroda s mineralima u vodi. To su sigurni minerali poput kalcija i magnezija i dobri su za tvoje zdravlje.
Na struju reagiraju isključivo minerali.
Bakterije, virusi, kemijske nečistoće itd. ne reagiraju. Dakle, test opet nema nikakav zaključak osim da voda ima minerala u sebi.
Drugi uzorak vode koji je nosio prodajni agent (nakon njegovog filtra) nije se promijenio tijekom elektrolize jer NIJE sadržavao otopljene čvrste tvari ili minerale.
Nema minerala, znači nema struje. Nema struje, znači nema elektrolize. Nema elektrolize, znači da nema reakcije i prema tome, nema mulja. To je tako jednostavno.
Prijevare prevaranta:
Ako ćeš slučajno imati priliku prisustvovati prezentaciji prodavača koji se služe prodajnim tehnikama o kojima smo pisali, lako možeš dokazati da oni zapravo “prodaju maglu”.
MALO SOLI REŠAVA SVE…
MALO SOLI SVE RJEŠAVA…
Jednostavno, kada završi sa svojom prezentacijom, zatraži da još jednom testira vodu iz uzorka koji je on donio, ali da pritom u uzorak pridoda jedan prstohvat soli u njega.
TDS mjerač će pokazati vrijednost (ako se ne ubaci previše, jer postoje ograničenja), a elektrode će reagirati s običnom kuhinjskom soli i napraviti reakciju kao uzorak vode iz slavine.
Ovim jednostavnim trikom ćeš razotkriti prevaranta, ali i jednostavno vidjeti da su zapravo minerali (poput soli) ti koji reagiraju s elektrodama i uzrokuju reakciju.
Sve o čemu smo pričali lijepo je ilustrirano u sljedećem videu:
Nisu samo prodavači ti koji šire neistine.
Doba društvenih mreža dovelo nas je do toga da ljudi na sve načine pokušavaju pridobiti pozornost, lajkove i poglede.
Jedna takva objava, koju smo spomenuli na početku teksta, natjerala nas je da objavimo ovaj blog.
Objava je u vrlo kratkom vremenu dobila ogroman broj pregleda, zbog senzacionalističke teme kojom se bavi, no kao i većina objava na mrežama, nije utemeljena na provjerenim činjenicama i istini.
Tema je testiranje kvalitete flaširane vode, a glavni akter, odnosno snimatelj, uspoređuje različite brendove flaširane vode u Srbiji koristeći upravo tehnike o kojima smo gore pisali.
Video možete pogledati na sljedećoj poveznici, a u nastavku ćemo ukratko objasniti što se zapravo dogodilo i što je izmjereno.
Dakle, snimatelj uspoređuje “kvalitetu” 6 različitih marki vode u Srbiji i vode iz slavine.
Prvi dio videa je naravno zadužen za testiranje TDS metrom, dok drugi dio uspoređuje vodu pomoću pokusa s elektrodama.
I gle čuda!
Vode koje imaju veći sadržaj minerala očitavaju više vrijednosti u odnosu na one koje imaju niski sadržaj minerala…
Također, vode koje u sebi imaju više minerala burnije su reagirale na eksperiment s elektrodama u odnosu na brendove koji imaju niski udio minerala.
Kako znamo mineralni sastav flaširane vode?
Jednostavno, gledat ćemo deklaracije na bocama. Jasno je prikazan mineralni sastav, a suhi ostatak nakon isparavanja vode izražen je u mg/l vode.
Lako je za povjerovati. Sljedeći put kad odeš na tržnicu usporedi te iste marke i vidjet ćeš da je razlika otprilike ista.
Brend koji ima najmanju koncentraciju minerala na deklaraciji se jasno na videu pokazao kao „najkvalitetniji“.
Taj brend ima značajno manje minerala od ostalih, iz jednostavnog razloga što nije u pitanju izvorska voda već kišnica.
Kišnica kao što znamo je demineralizirana voda (isparava) i samim time ta flaširana voda nema skoro nikakav sastav.
O opasnostima ispijanja demineralizirane vode pišemo u drugom tekstu, ali nikako ne bismo rekli da je voda koja ima TDS ispod 50 mg/l kvalitetna, bez obzira sviđa li se nekome okus ili ne.
Zaključak
Ovakav jeftini uređaj ne može ukazati na kvalitetu vode.
Da je tako, onda laboratoriji ne bi trošili silne novce na skupu opremu.
Stoga nam eksperimenti prodavača filtera i klipovi na društvenim mrežama, koliko god senzacionalni bili, samo pokazuju koja voda ima veći ili manji sadržaj minerala i ništa drugo.
Idealna količina suhog ostatka (minerala) je od 200 do 500mg/l vode uz odgovarajući udio minerala prisutnih u vodi. Od 50 do 200 mg/l je prihvatljivo, dok ispod 50 mg/l pripada demineraliziranoj vodi.
Kao netko tko se više od 30 godina bavi filtracijom u industrijama s najstrožim zahtjevima za kvalitetu vode, možemo jamčiti da se kvaliteta vode može utvrditi samo laboratorijskim testiranjem.
Postoje dve opcije testiranja koje mi preporučujemo, a to su:
Mala kemija i mikrobiologija – Osnovni parametri kemijske analize vode i mikrobiološke analize. (ako želiš to učiniti, slobodno nas kontaktiraj kako bismo ti objasnili koji su to parametri)
Opsežna ispitivanja nakon početne analize pokazala su nepravilnosti.
Predlažemo ova ispitivanja samo ako je u pitanju voda iz bunara koju koristi kućanstvo ili ako je voda iz tvog vodovoda službeno proglašena neprikladnom za piće.
U svim ostalim slučajevima, nema potrebe testirati jer ćeš se izložiti nepotrebnom trošku.
U svim ostalim slučajevima, nema potrebe testirati jer ćeš se izložiti nepotrebnom trošku.
Flaširana voda se ispituje na izvoru, a sastav je napisan na deklaraciji. Poznato je da joj je najveći problem PET ambalaža i potencijalna mikrobiološka kontaminacija zbog uvjeta transporta.
Dok se voda iz slavine, koja je službeno ispravna, također ispituje u postrojenju za preradu vode.
Također su poznati potencijalni zagađivači kao što su: klor, kloroform, nusprodukti kloriranja vode, hrđe, sedimenta i nekih teških metala koje voda skuplja kroz stare cijevi, kao i potencijalne mikrobiološke kontaminacije zbog puknuća cijevi.
Sve se to lako rješava kupnjom odgovarajućeg filtera za vodu, koji neće ukloniti minerale, dok će s druge strane zaustaviti zagađivače.
Otkrijte istinu o TDS metru – Mjeri li on doista kvalitetu vode?
Sadržaj
Razbijmo jedan od velikih mitova o vodi…
Ima li išta gore od loše vode? Možda je od toga gore samo pogrešno uvjerenje da imaš alat koji ti točno pokazuje koliko je tvoja voda sigurna za piće.
Mjerenje kvalitete vode pomoću “čarobnog uređaja” zvanog TDS metar nedavno je uzelo maha, a kao netko tko je u svijetu filtracije preko 30 godina, osjećamo potrebu odgovoriti ovom objavom.
Želeći najbolje za sebe i svoju obitelj, mnogi su sami putem reklama počeli kupovati TDS “mjerače za kvalitetu vode” misleći da će im pomoći pri odabiru prave vode. Stoga je naša dužnost stati na put dezinformacijama i riješiti ovaj misterij jednom zauvijek.
Što je zapravo TDS mjerač, a što nije?
Odmah ćemo reći da TDS nije mjerilo kvalitete vode.
Kratica TDS (Total Desolved Solids) označava minerale otopljene u vodi ili stručnije – suhi ostatak minerala nakon isparavanja vode.
Kada voda ispari iz lonca ili kuhala ostaju bjelkasti tragovi, upravo tu bjelkastu tvar mjeri TDS mjerač. Točnije, njihovu koncentraciju u 1L vode.
Što je zapravo ta bjelkasta tvar?
Najjednostavnije rečeno, bjelkasta tvar predstavlja otopljene minerale u vodi, koji se nakon isparavanja vraćaju u čvrsto stanje.
Točnije, TDS mjerač radi mjerenjem električne vodljivosti vode, koja je izravno povezana s koncentracijom otopljenih čvrstih tvari u vodi.
Dakle, TDS mjerač mjeri samo koncentraciju otopljenih minerala u vodi.
Obično su to kalcij, natrij, magnezij i kalij (pozitivno nabijeni ioni) te karbonati, hidrogenkarbonati, kloridi, sulfati (negativno nabijeni ioni).
TDS ne pokazuje ništa osim toga koliku koncentraciju minerala voda ima u sebi. Što je i poželjno da ima.
Zašto se vjeruje da TDS mjerač mjeri kvalitetu vode?
U pitanju je jedna najobičnija prijevara.
Iza ove dezinformacije zapravo stoje preprodavači filtera za vodu temeljenih na tehnologiji reverzne osmoze (RO).
Desetljećima su prodavači filtera za vodu koristili upitne tehnike izravne prodaje od vrata do vrata.
Uvjeravajući kupce da kupe njihove filtere, demonstriraju “čarobnu moć” tehnologije reverzne osmoze.
Budući da je opće poznato da reverzna osmoza uklanja sve iz vode, čak i otopljene minerale, prodavači uspoređuju vodu iz slavine s vodom nakon prolaska kroz filetr pomoću TDS mjerača i poznatih elektroda (više o njima kasnije).
Kako bi Goebbels rekao “dovoljno puta izgovorena laž postaje istina”, ali vrijeme je da joj se stane na put i iz tog razloga moramo objasniti kako to funkcionira.
Tipična prijevara prodavača filtera za reverznu osmozu funkcionira ovako:
Prodajni agent te zove ili ti pokuca na vrata i nudi besplatno testiranje kvalitete vode.
Pošto je besplatno, ne smeta ti demonstracija.
Prodajni agent dolazi u tvoj dom i traži uzorke vode iz slavine i eventualno flaširane vode za piće.
Uz te uzorke, prodavač daje na uvid vlastiti uzorak filtrirane vode nakon što je prošla filtraciju s reverznom osmozom.
U sva tri uzorka TDS se uranja u vodu i, nakon očitavanja nekih vrijednosti u vodi iz slavine i flaširanoj vodi (ali ne i u filtriranoj) daje do znanja da nešto ‘nije u redu’ s vodom iz slavine i vodom u bocama.
Prodavači će uvijek reći da je TDS mjerač mjerač kvalitete vode i da kupci po jednostavnim brojevima na zaslonu mogu vidjeti da im je voda “zagađena”, dok je nakon prolaska kroz filtere ona “čista”.
Objašnjenje:
TDS mjerač će uvijek pokazati neku vrijednost ukoliko voda ima mineralni sastav kao što je voda iz slavine ili bilo koja flaširana voda koja sadrži minerale. Nasuprot tome, voda nakon filtera koji upotrebljava reverznu osmozu je demineralizirana, tako da će očitavanja na TDS mjeraču biti 0 ili minimalna.
Ovo ne samo da je laž i obmana, već može imati i negativne posljedice po zdravlje potrošača, jer demineralizirana voda nije zdrava za piće.
Nastavak prijevare:
Prodavač, u namjeri da proizvod proda po enormnoj cijeni, neće stati samo na TDS mjeraču, već u igru uvodi i elektrode.
Šta predstavljaju elektrode?
Prodajni agenti ih koriste za izvođenje kemijskog eksperimenta koji se zove elektroliza.
Obično se u eksperimentu koriste dva uzorka vode
1. Voda iz slavine ili iz boce i
2. Uzorak vode nakon upotrebe RO filtera, koja ne sadrži nikakve minerale.
Agent upotrebljava uređaj s više štapića (elektroda), uključuje ga u utičnicu i uranja štapiće u uzorke vode.
Nekoliko sekundi kasnije, boja prvog uzorka vode postaje zamućena i poprima tamnu boju.
Dok se boja vode mijenja pred tvojim očima, prodavač te upozorava da je voda iz slavine vrlo kontaminirana i može uzrokovati niz bolesti, uključujući zatajenje bubrega i rak.
Kasnije može testirati i flaširanu mineralnu vodu, koja će imati sličnu reakciju kao voda iz slavine.
Objašnjenje:
Svaki student kemije će nam reći da kada se električna struja propusti kroz vodu pomoću elektroda, ona se razlaže na kisik i vodik i počinje se raspadati.
Budući da je elektroda napravljena od željeza, koje je reaktivno, ono oksidira i stvara hrđu (željezni hidroksid).
Željezni hidroksid nastaje u vodi i dovodi do tamnog mulja koji vidiš u pokusu.
To znači da hrđa dolazi s elektroda – a ne iz “slavine” kao što su te do sad navodili.
Zastrašujuća mutna boja rezultat je reakcije elektroda s mineralima u vodi. To su sigurni minerali poput kalcija i magnezija i dobri su za tvoje zdravlje.
Na struju reagiraju isključivo minerali.
Bakterije, virusi, kemijske nečistoće itd. ne reagiraju. Dakle, test opet nema nikakav zaključak osim da voda ima minerala u sebi.
Drugi uzorak vode koji je nosio prodajni agent (nakon njegovog filtra) nije se promijenio tijekom elektrolize jer NIJE sadržavao otopljene čvrste tvari ili minerale.
Nema minerala, znači nema struje. Nema struje, znači nema elektrolize. Nema elektrolize, znači da nema reakcije i prema tome, nema mulja. To je tako jednostavno.
Prijevare prevaranta:
Ako ćeš slučajno imati priliku prisustvovati prezentaciji prodavača koji se služe prodajnim tehnikama o kojima smo pisali, lako možeš dokazati da oni zapravo “prodaju maglu”.
MALO SOLI REŠAVA SVE…
MALO SOLI SVE RJEŠAVA…
Jednostavno, kada završi sa svojom prezentacijom, zatraži da još jednom testira vodu iz uzorka koji je on donio, ali da pritom u uzorak pridoda jedan prstohvat soli u njega.
TDS mjerač će pokazati vrijednost (ako se ne ubaci previše, jer postoje ograničenja), a elektrode će reagirati s običnom kuhinjskom soli i napraviti reakciju kao uzorak vode iz slavine.
Ovim jednostavnim trikom ćeš razotkriti prevaranta, ali i jednostavno vidjeti da su zapravo minerali (poput soli) ti koji reagiraju s elektrodama i uzrokuju reakciju.
Sve o čemu smo pričali lijepo je ilustrirano u sljedećem videu:
Nisu samo prodavači ti koji šire neistine.
Doba društvenih mreža dovelo nas je do toga da ljudi na sve načine pokušavaju pridobiti pozornost, lajkove i poglede.
Jedna takva objava, koju smo spomenuli na početku teksta, natjerala nas je da objavimo ovaj blog.
Objava je u vrlo kratkom vremenu dobila ogroman broj pregleda, zbog senzacionalističke teme kojom se bavi, no kao i većina objava na mrežama, nije utemeljena na provjerenim činjenicama i istini.
Tema je testiranje kvalitete flaširane vode, a glavni akter, odnosno snimatelj, uspoređuje različite brendove flaširane vode u Srbiji koristeći upravo tehnike o kojima smo gore pisali.
Video možete pogledati na sljedećoj poveznici, a u nastavku ćemo ukratko objasniti što se zapravo dogodilo i što je izmjereno.
https://vm.tiktok.com/ZMF1F3otg/
Dakle, snimatelj uspoređuje “kvalitetu” 6 različitih marki vode u Srbiji i vode iz slavine.
Prvi dio videa je naravno zadužen za testiranje TDS metrom, dok drugi dio uspoređuje vodu pomoću pokusa s elektrodama.
I gle čuda!
Vode koje imaju veći sadržaj minerala očitavaju više vrijednosti u odnosu na one koje imaju niski sadržaj minerala…
Također, vode koje u sebi imaju više minerala burnije su reagirale na eksperiment s elektrodama u odnosu na brendove koji imaju niski udio minerala.
Kako znamo mineralni sastav flaširane vode?
Jednostavno, gledat ćemo deklaracije na bocama. Jasno je prikazan mineralni sastav, a suhi ostatak nakon isparavanja vode izražen je u mg/l vode.
Lako je za povjerovati. Sljedeći put kad odeš na tržnicu usporedi te iste marke i vidjet ćeš da je razlika otprilike ista.
Brend koji ima najmanju koncentraciju minerala na deklaraciji se jasno na videu pokazao kao „najkvalitetniji“.
Taj brend ima značajno manje minerala od ostalih, iz jednostavnog razloga što nije u pitanju izvorska voda već kišnica.
Kišnica kao što znamo je demineralizirana voda (isparava) i samim time ta flaširana voda nema skoro nikakav sastav.
O opasnostima ispijanja demineralizirane vode pišemo u drugom tekstu, ali nikako ne bismo rekli da je voda koja ima TDS ispod 50 mg/l kvalitetna, bez obzira sviđa li se nekome okus ili ne.
Zaključak
Ovakav jeftini uređaj ne može ukazati na kvalitetu vode.
Da je tako, onda laboratoriji ne bi trošili silne novce na skupu opremu.
Stoga nam eksperimenti prodavača filtera i klipovi na društvenim mrežama, koliko god senzacionalni bili, samo pokazuju koja voda ima veći ili manji sadržaj minerala i ništa drugo.
Idealna količina suhog ostatka (minerala) je od 200 do 500mg/l vode uz odgovarajući udio minerala prisutnih u vodi. Od 50 do 200 mg/l je prihvatljivo, dok ispod 50 mg/l pripada demineraliziranoj vodi.
Kao netko tko se više od 30 godina bavi filtracijom u industrijama s najstrožim zahtjevima za kvalitetu vode, možemo jamčiti da se kvaliteta vode može utvrditi samo laboratorijskim testiranjem.
Postoje dve opcije testiranja koje mi preporučujemo, a to su:
Predlažemo ova ispitivanja samo ako je u pitanju voda iz bunara koju koristi kućanstvo ili ako je voda iz tvog vodovoda službeno proglašena neprikladnom za piće.
U svim ostalim slučajevima, nema potrebe testirati jer ćeš se izložiti nepotrebnom trošku.
U svim ostalim slučajevima, nema potrebe testirati jer ćeš se izložiti nepotrebnom trošku.
Flaširana voda se ispituje na izvoru, a sastav je napisan na deklaraciji. Poznato je da joj je najveći problem PET ambalaža i potencijalna mikrobiološka kontaminacija zbog uvjeta transporta.
Dok se voda iz slavine, koja je službeno ispravna, također ispituje u postrojenju za preradu vode.
Također su poznati potencijalni zagađivači kao što su: klor, kloroform, nusprodukti kloriranja vode, hrđe, sedimenta i nekih teških metala koje voda skuplja kroz stare cijevi, kao i potencijalne mikrobiološke kontaminacije zbog puknuća cijevi.
Sve se to lako rješava kupnjom odgovarajućeg filtera za vodu, koji neće ukloniti minerale, dok će s druge strane zaustaviti zagađivače.